U djelu Ivana Bona prepoznajem nešto što me duboko povezuje s vlastitim iskustvom prirodnih sila u slikarstvu: neprekidno traženje proširenog osjetilnog horizonta. Njegova izložba Dodir zvuka, izvedena u okviru projekta Multisensory Art uz podršku programa Kreativna Europa, predstavlja jedno od najdosljednijih i najsubtilnijih istraživanja međusobnog odnosa između materije, tijela i zvuka, koje sam imao priliku iskusiti u domaćoj suvremenoj umjetnosti.

Ta djela su prvenstveno namijenjena slijepim i slabovidnim osobama, zbog čega izložba nije samo umjetnička, već i duboko etički čin. Bonov pristup otvara prostor u kojem percepcija prestaje biti privilegija oka. Iskustvo umjetnosti vraća njenoj temeljnoj, tjelesnoj dimenziji, dimenziji dodira, vibracije i unutarnjeg ritma.

Ciklus dvanaest skulptura izveden je u širokom rasponu materijala: bronci, gumi, 3D-tisku, kamenu, poliesterskoj masi, metalu i drvu. Ta materijalna raznolikost nije samo tehnološki odabir, već precizno promišljena arhitektura osjećaja. Svaki materijal ima svoju temperaturu, težinu, otpor i vlastiti energetski naboj. Pri dodiru s njima aktivira se cijeli spektar taktilnih informacija, koje u Bonovoj umjetnosti djeluju kao početni impuls, kao prvi dah forme.

Jedinstvenost ovih skulptura leži u njihovoj zvučnoj unutrašnjosti. Svaki objekt sadrži vlastiti zvučnik i pojačalo, iz kojih se emitira posebno komponirani zvuk, elektronski modificirani tonovi i frekvencije, koji nisu zamišljeni kao ambijentalni dodatak, već kao unutarnji glas skulpture. Taj zvuk nije ilustracija; on je živčani sustav objekta. Pulsira, diše i otvara strukturu skulpture iznutra prema van. Zvučni kod postaje njen energetski potpis.

Posebno mi je bliska Bonova pažnja prema taktilnom čitanju forme. U njegovom djelu dodir nije samo način prepoznavanja volumena, dodir je čin aktivacije. Tekstura, hrapavost, glatkoća, hladnoća metala ili mekoća gume: sve to gradi paralelnu pripovijest, koja širi ono što je čujno i povezuje tijelo promatrača s objektom. Na taj način zvuk više nije samo akustični fenomen, već fizički događaj koji se “naseli” u ruci, koži i mišiću.

Skulpture su osmišljene kao diptihe, šest parova, od kojih svaki djeluje kao mala samostalna zvučna cjelina. Zvuk je podijeljen na lijevi i desni kanal, zbog čega skulpture međusobno komuniciraju kroz prostornu dinamiku i dijalog. Ta dvojnost, taj “razgovor” kanala, stvara pokretnu akustičnu krajoliku, koju ne doživljavamo samo sluhom i dodirom, već cijelim tijelom. U prostoru se pojavljuje osjećaj vibracije, pulsiranja, unutarnjeg kruženja energije.

Za mene, kao umjetnika koji se bavi energijom svjetlosti i njenim utjecajem na materiju, Bonovo djelo otvara polje u kojem zvuk postaje nova vrsta prirodne sile, sila koja preoblikuje prostor i oblik, ali i nas same kao promatrače. Dodir zvuka je izložba koja nadilazi granice vizualnog i ulazi u područje cjelokupnog iskustva, gdje skulptura postaje događaj, a materija postaje medij unutarnjih krajolika.

Ivan Bon je s ovim ciklusom stvorio djelo koje nas uči slušati formu i “vidjeti” zvuk. U vremenu preopterećenom vizualnim znakovima, Dodir zvuka djeluje kao povratak suštini, kao podsjetnik da umjetnost nastaje tamo gdje se osjećaji prepliću, gdje materija progovara i gdje tijelo postaje najpouzdaniji instrument percepcije.

Đorđe Stanojević